×

Alerta

JFolder: :ficheiros: caminho não é uma pasta. Caminho: /var/www/vhosts/sdb.org/httpdocs/../archivio.sdb.org/images/Rettor_Maggiore/strenna/strenna_2016/galleria_2015_12_27
×

Aviso

There was a problem rendering your image gallery. Please make sure that the folder you are using in the Simple Image Gallery plugin tags exists and contains valid image files. The plugin could not locate the folder: ../archivio.sdb.org/images/Rettor_Maggiore/strenna/strenna_2016/galleria_2015_12_27

STRENNA 2016 -   - Scarica il file doc -   - Scarica il file zip -   - Scarica il file zip

POBUDNICA 2016. S Isusom kročimo zajedno putovima Duha! - hr  Scarica il file zip

banner

STRENNA 2015 ebook   Scarica il file htm       Scarica il file htm       Scarica il file htm       Scarica il file htm       photogalerie

VIDEO 2016 - IT Scarica il file zip(270MB)   - EN Scarica il file zip(270MB) -   - ES-LA Scarica il file zip(210MB) -   - FR Scarica il file zip(270MB) -   - PT Scarica il file zip(208MB) -   - PL Scarica il file zip(270MB) -   - CIN Scarica il file zip(270MB) -  

POSTER 2016 - IT Scarica il file zip(60MB)   - EN Scarica il file zip(60MB) -   - ES Scarica il file zip(60MB) -   - FR Scarica il file zip(60MB) -   - PT Scarica il file zip(60MB) -   - PL Scarica il file zip(60MB) -   - DE Scarica il file zip(60MB) -   - GIA Scarica il file zip(2MB) -  

SPOLU S JEŽÍŠEM se vydejme na dobrodružnou cestu Ducha!

Indice :

STRENNA 2016

POBUDNICA 2016.

S Isusom kročimo zajedno putovima Duha

1. Pozdrav i motivi

U svom srcu i pamćenju čuvam neizbrisive uspomene slavlja o dvjestotoj obljetnici don Boscova rođenja, što smo doživjeli u mjesecu kolovozu u salezijanskoj svetoj zemlji Valdoccu i Colle don Boscu. Ispunja me radost dok slušam jeku slavlja koja su se upriličila na mnogim mjestima diljem svijeta. Zahvaljujući Duhu Svetomu salezijanska je obitelj vrlo živa.

Dvjestota obljetnica rođenja našega oca don Bosca pružila nam je mogućnost da se prisjetimo njegove povijesti, produbimo njegove pedagoške intuicije i oživimo neke crte njegove duhovnosti. Program koji nam je ponudio moj predšasnik don Pascual Chavez, bio je vrlo bogat. Ispreplićući niti povijesti, poslanja i salezijanske duhovnosti početaka, otkrili smo što znači strastveno živjeti naš salezijanski poziv. Kao i svaki poziv, i naš ima povijest Božje ljubavi i konkretne osobe, žene, muškarca, mladića ili djevojke. Samo ako uviđamo vrijednost početaka naše karizme, odakle izvire salezijanski poziv, moći ćemo zajedno planirati omladinsko poslanje, koje smo kao Salezijanska obitelj primili, i učinit ćemo vidljivom duhovnost na kojoj pijemo i na kojoj se hranimo.

Draga braćo i sestre salezijanske obitelji, po drugi put dolazim k vama da predstavim Pobudnicu. Činim to bratskim riječima i odanošću; želim vam posvjedočiti tu novu i duboku želju istim osjećajima koje je imao don Bosco. Poznato mi je da mnogi očekuju ovu prezentaciju. Pobudnica pokazuje bogatstvo salezijanske obitelji kojoj pripadamo. Želi nam pomoći u stvaranju zajedništva i sudjelovanju u oblicima poslanja, potaknuti Duhom Svetim koji, u suvremenoj Crkvi, potiče da idemo novim putovima. Zato kažemo: "S Isusom kročimo zajedno, putovima Duha".

U tekstu ćete moći vidjeti da želim govoriti o Bogu i o Isusu Kristu, koji je temelj našega osobnog života i naše Salezijanske obitelji, ali istodobno govorim o poslanju koje opisujem kao "pustolovinu Duha", i zajedništva među nama i kao Crkvu koju nazivam izrazom "kročiti zajedno".

Vrijeme otkako sam u službi vrhovnog poglavara omogućilo mi je da bolje upoznam Družbu i našu Salezijansku obitelj. Imao sam povlasticu biti svjedokom mnogih putova kojima Duh Sveti vodi našu obitelj danas. Uvjeren sam da je Duh Sveti zaista velikodušan prema svima nama i očekuje od nas istu raspoloživost koju je imao u don Boscu, Majci Mazzarello, Dominiku Saviju i u mnogima koji su, u školi svetosti naše velike salezijanske obitelji, bili spremni slijediti Isusa radikalno, prepuštajući se vodstvu Duha Božjega.

2. S ISUSOM

Reći "s Isusom zajedno" u samom naslovu pobundice znači da je on ulazna vrata a istodobno i središte svega našega razmišljanja.

Put koji predlažemo na ovim stranicama mnogo je više od pastoralne strategije; to znači da smo s Isusom, u Isusu i kao Isus možemo prijeći put koji je uistinu znakovit i bitan za naš život.

Slično Isusovim pozivima u Evanđelju, on danas kao i nekada gleda i promatra pažljivo svaku osobu, u dubinu njezina srca, i otuda joj omogućuje da čuje njegov poziv za nasljedovanje. O tome je riječ u kršćanskom životu: izvor poziva, osjećati se pozvanim vlastitim imenom. To je, u biti, nasljedovanje Isusa.

Isus uzima inicijativu, pridružuje se putniku, žarko želi susret. Njegov brižan pogled i osobni poziv traže odluku punu povjerenja i predanja. Kad Isus, naime, poziva nekoga da ga slijedi, ne predočuje mu nekakav razrađeni program, niti donosi motive, a niti postavlja uvjete. Isusov poziv vodi u pravu pustolovinu, u rizik. Treba proći istim putem, bez navigacijske karte. Slijediti Isusa znači ostaviti svoju udobnost, ustati i krenuti na put, a ne stajati sa strane i gledati kako prolazi netko tko budi zanos, polemizira ili raspravlja.

Ono što znamo o Isusovim pozivima u evanđelju, ponavljalo se tijekom stoljeća. Taj poziv je uputio svakomu od nas, Salezijanskoj obitelji i upućuje ga svakoj mladoj osobi koja se susreće s njim te želi i odluči pripadati njemu. To je odluka koja traži odvažnost učenika koji pobjeđuje svaki oblik straha i olakšava teškoće koje su sastavni dio nasljedovanja, kao što su odbacivanje, isključenost, neshvaćanje ili rizik.

Susresti Isusa, ili bolje biti "sretnut" od njega, budi divljenje, privlači, očarava. No to nije dosta. Možda je najvažnije iskustvo koje donosi nasljedovanje osobno prijateljstvo s Učiteljem. Prijateljstvo koje se shvaća i živi kao predanost, vjernost i povjerenje. Gdje nema osobnog prijateljstva, nema nasljedovanja, pa i kad postoje druge značajke, kao primjerice zanos ili radišnost sve do istrošenosti. Poziv nas stavlja pred divno obzorje prijateljstva, zahtijeva srdačnu privrženost osobi Isusa i radikalnu promjenu života. Nasljedovati Isusa i ići s njim se preobražava u zajedništvo s Njim (Iv 1,31-51); nasljedovanje i hod s Isusom istodobno znači ostati s njim, budući da se to povezuje osobnim iskustvom istinskog susreta (Iv 15,14-16).

Što sam ukratko rekao, nastojeći usredotočiti našu pažnju na bitno, draga moja braćo i sestre, treba biti polazište i dolazište, najvažnije od svih naših zalaganja kao odgojitelja i evangelizatora mladih. Od ovoga trenutka upućujem vam poziv da osobno prođete, koji put s drugim odgojiteljima i odgojiteljicama tisuće prisutnosti naše Salezijanske obitelji u svijetu, i uvijek s mladima - uvijek s njima i uvijek za njih - hod vjere u kojem se oživljuje naš odnos s Isusom. Da, baš se o tome radi! Dopustiti da nas on zahvati, da nas obuzme ne samo ideal ili poslanje, nego živi Bog u njemu utjelovljen. Dopustiti da nas on malo pomalo preobrazi strastveno zauzet za život koji će biti dostojniji i sretniji za sve.

I mi sami, a osobito naši mladi, nosimo želju i potrebu za Bogom. "Italija, Europa i svijet su u posljednja dva stoljeća doživjeli velike promjene, ali duša mladog čovjeka nije: i danas su mladi otvoreni životu i susretu s Bogom i s drugima, ali mnogi se nalaze u opasnosti obeshrabrenja, duhovne anemije, emarginacije", govori Papa Franjo nama, Salezijanskoj obitelji.[1]

I trebamo biti uvjereni da se ta otvorenost za susret s Bogom, ta potreba za Bogom, pretvara u odlučujući događaj za sve nas, a osobito za naše mlade, kad je evanđeoski Krist, bez umanjivanja ili dodavanja, doživljen kao onaj koji daje puni smisao životu, prelazeći "od divljenja na poznavanje, od poznavanja na zaljubljenost, nasljedovanje,"[2]. Ta je želja odgojni i pastoralni izazov s kojim se moramo suočiti ako želimo njegovati i razvijati kršćansku duhovnost za naše vrijeme.

Kad se to shvati i počne živjeti, često se osobna perspektiva mijenja, jer svatko od nas postaje svjestan Božje besplatnosti, da nas je on ljubio i da nas ljubi i zaustavlja svoj pogled na svakom od svojih sinova i kćeri. To nas potiče da vrlo ozbiljno tražimo taj susret, koji se općenito ostvaruje postupno, koji dozrijeva polagano, s usponima i padovima ograničenog ljudskog odgovora, koji treba vrijeme i prostor, koji uključuje proces slobode. I upravo zato, dijeleći svoje iskustvo i uvjerenje, papa Franjo poziva, u razgovoru koji je imao na početku svoga mandata, da se "uđe u pustolovinu traženja susreta i dopusti da nas Bog traži i susretne". [3]

3. Hodimo zajedno

Misleći na životni hod kao mjesto gdje se odigrava sve što je u njemu najvažnije, možemo gledati Isusa kao biblijsku sliku kako putuje putovima Galileje zajedno sa svojima, susrećući se s mnogim osobama, propovijedajući, liječeći... Isusa koji prolazi cestama posred ljudi i njihovih zbivanja, okružen onima koji su potrebni, zatim znatiželjnima koji traže novosti, onima koji su očarani njegovom osobom, zatim ravnodušnima, onima koji u njemu vide opasnost i žele ga ukloniti.

Ići putem, kao ljudsko iskustvo, znači poznavati ga i prepoznavati ga, znati kojim mjestima prolazi – o tome ćemo nešto kasnije, gdje ima sjene koja osvježava a gdje izvora. To znači steći iskustvo putovanja po kamenitim mjestima, penjati se ponekad strmim i teškim puteljcima, a zatim lakim i mirnim. Kao u slučaju hodočasnika koji hoda tražeći vjeru ili baš iz vjerskih motiva, naše životno putovanje s Isusom je putovanje koje ostvarujemo u Njemu (Kol 2,6), i s Njim, jer nas je očarao, i činimo to ujedinjeni.

Poruka Pobudnice. kako ćemo zapaziti u izazovima i ponudama završnih stranica, želi posebno istaknuti da taj hod, putovanje, ostvarujemo ne na izoliran način nego ujedinjeni, među sobom i s mladima.

Zašto ujedinjeni? Zato jer su zajedničarska i crkvena dimenzija nešto bitno u kršćanskoj poruci - o njoj ćemo govoriti na ovim stranicama. U biti, radi se o iskustvu u kojem se vjernik osjeća podržanim od velike Ljubavi i jedne zajednice; zajednice u hodu, koja ima projekt za budućnost. Sve će to pomoći da živimo život vrijedan življenja i da je radost biti kršćanin. [4]

4- Pustolovina Duha

4. 1 Pustolovina znatno drukčija od bilo kojeg traženja novosti

U mnogim kulturama postoji prvo značenje riječi pustolovina koju prevodimo kao nešto slično životu kojim osobe žive, kao posljednji cilj, nova iskustva u kojem su bitni elementi kao primjerice: intuicija, nesigurnost, rizik, dobar ishod ili promašaj.

Taj nam pojam, tako shvaćene pustolovine, govori o poduzetnim tražiteljima za novim emocijama koji nastoje otkriti nepoznate putove, iskusiti vlastite granice i zajedno pokazati vlastitu sposobnost za rizikom. Sve te značajke bit će nezaobilazni uvjeti za jednog "pustolova".

A iz jedne druge perspektive, da budemo konkretni, znamo da je europska misao romantizma smatrala da "se putovanje ne sastoji toliko u korištenju novih sredina koliko u udaljavanju od svoje rodne grude da bi se stupilo u doticaj s nepoznatim svijetom. U tom smislu putovanje je odgojno kad se netko vraća promijenjen... ili se ne vrati" [5].

Nakana je ovih stranica naslutiti putove unutarnjosti i duhovnosti da bi se poduzela neobična pustolovina: pustolovina Duha.

4. 2 Pustolovina Duha je nutarnje putovanje

Svi kojima je blizak studij unutarnjosti često započinju svoje razmišljanje tvrdnjom da je posljednjih godina mnogo toga napisano o tom pojmu: ponekad se to odnosi na unutarnji hod što ga čovjek nastoji prijeći kako bi ponovno našao smisao života; u nekoj drugoj prigodi povezanost uvijek tražene i često ne pronađene sreće.

Rizik pogrešaka nepažnje u tom hodu traženja velik je. S pomalo kritičkim tonom govori se o receptima koji upućuju i savjetuju kako steći zdravi ritam života, ili kako pronaći različite vidove duševnog i duhovnog zdravlja; kako postići unutarnju ravnotežu da bi se postigla sreća i sl. Izgleda kao da nam je ponuđen "duhovni supermarket", na kojem treba izabrati i staviti u našu torbu ono što nam godi. Nude nam se tajnovita i egzotična rješenja iz bižuterije "new-agea" ili raznih tipova pseudo duhovnosti.[6]

Upozorava se da se opasnost krije u krivim putovima unutarnjosti koje nudi trgovina ili idolatrijska stvarnost određenih poziva u unutarnjost, "bijega" od svijeta. Nije sigurna ni ideologija samoostvarenja pitanjem "što se sa mnom događa?", "kako se osjećam?"... svemir koji kruži oko vlastitoga ja i koji udaljuje od raspoloživosti služenju i zanimanja za druge"[7].

Učinila mi se sugestivnom i jedna metafora, u kojoj se spominje kako se u nekim situacijama "ima dojam da nam je dopalo živjeti u jednom vremenu u kojem odnosi sa samim sobom imaju čak nešto hotelskoga, gdje se ponekad odsjeda, a ne mjestom u kojem susret sa samim sobom obogaćuje identitet. Često smo izgleda bliži potpisivanju smrti unutarnjosti nego promicanju njezine snage[8].

Premda je, kako je prije rečeno i gledajući pozitivno, riječ o traženju sa željom da se ispune životne praznine, ta traženja odgovaraju često hrpi loših stanja gluhih ili tihih, koja postaju nepodnosiva. I upravo u takvoj situaciji kad svaka osoba, mi sami i naši mladi, ne smijemo upasti u zamku narcisa, intimistički ja koji zatvara subjekt u vlastite interese i u njegov mali svijet. Ta stvarnost koju upravo predstavljamo vodi nas da u nama samima, Salezijanskoj obitelji u svijetu, pa i mladima s kojima dijelimo život, vidimo da je stvarna opasnost izgubiti ili ako smo već izgubili (ili jednostavno da nikada nismo sreli) slast nutarnjeg života i sposobnost otkriti razine i dubine u vlastitom životu.

Ne možemo njegovati unutarnjost ako se troši vrijeme u gledanju života drugih, zaustavljajući se na gledanju vidljivoga. Smatram da trebamo shvatiti ozbiljnije taj izazov i pratiti naše mlade i osobe s kojima surađujemo, kako bi se živjelo u stanju traženja, da budu i da budemo tražitelji bitnoga. Jer kada mlada osoba ne nađe niti ima interes hodati iznutra i u sebi samoj, može postati netko tko je nesposoban zamišljati i sanjati vlastitu sadašnjost i svoju budućnost.

Da bismo nastavili taj hod, što možemo shvaćati kao unutarnjost?

Riječima jedne karmelićanke, koja je posvetila sav svoj život tom traženju i što ju je dovelo do Boga, "unutarnjost je živa svijest da sve postoji u Apsolutnom, Bogu, ljubavi, životu. Unutarnjost nije mjesto u koje se ja povlačim svojom odlukom, nego znači postati svjestan da sam u Nekome" [9]. Ta je sestra shvatila da je unutarnjost nešto što je sastavni dio naše egzistencije. Ta snaga vuče prema Bogu, to je svijest da si u Bogu, imati to iskustvo i tu radost. "Čini mi se - nastavlja - da svi imaju mogućnost da otkriju svoju unutarnjost, prepoznati je i, prepoznavajući je, voljeti je i živjeti od nje"[10]. I doista, Katekizam katoličke Crkve ima nešto slično kad kaže: "Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga" [11].

Smatram da nije pesimistično gledanje spoznati ili ustanoviti da je vjersko iskustvo u mnogim kulturama, osobito više zapadnim našega planeta, društveno potisnuto i da se mijenja unutarnjost svodeći je na čisto psihičku dimenziju, ne vodeći računa o snazi otvaranja onostranosti. I upravo zato osoba treba nastojati prepoznati tragove ili znakove Boga u unutarnjem iskustvu, prodirući u njegovu intimnost, u onome što odzvanja u njegovoj pameti i srcu, "jer Bog je prisutan u njegovoj nutrini kao misao, svijest, srce, psihološka i ontološka stvarnost.[12]

Iz kršćanske perspektive unutarnjost nije mjesto kamo se povlačim, nego svijest da sam u Nekome ili s Nekim. Doživljavam se kao jedan "ja" primljen od Nekoga, kao dar Nekoga. Kad u svijesti unutarnje dimenzije dajemo značenje (naime da je taj Netko Isusova osoba, ili Bog Otac), ta se svijest pretvara u duhovno traženje. Stoga, nema duhovnosti bez unutarnjosti.

4. 3 Pustolovina Duha je hod duhovnosti

Kako bi se mogla definirati duhovnost? U svojoj biti duhovnost znači živjeti pod djelovanjem Duha. Potpunije po teologu Hans Urs von Balthasaru "temeljna sposobnost, praktična ili egzistencijalna, vlastita čovjeku i posljedica ili izraz kršćanskog gledanja - ili općenitije, etički - egzistencije".[13]

To znači duhovnost se ne shvaća kao nešto što se pridodaje osobi, kao nešto nebitno ili prigodno, nego se ona tiče same biti naše ljudskosti. Dakle, ništa u osobi, ni sposobnosti, ni ponašanja, ni odnosi ne mogu biti smješteni na rub duhovnosti. Duhovnost, dakle, prožima sve dimenzije osobe. Tiče se njezina identiteta, vrednota, ono što daje smisao, nadu, povjerenje i dostojanstvo njezinoj egzistenciji i očituje se u odnosima prema sebi, prema bližnjemu i sa stvarnošću koja nadilazi ljudsku narav, misterij Boga.

U našem slučaju, kao kršćani i sljedbenici Isusovi, ne govorimo o duhovnosti tek općenito, nego o kršćanskoj duhovnosti, jer u Kristu imamo izvor, razlog, cilj i smisao našega života i duhovnosti s kojom je živimo. Otkrivamo da smo nastanjeni Bogom, vjerujemo da ima jedno mjesto u našem srcu za njega i spoznajemo da smo povlašteni za vrlo osoban odnos s njim. Kako je to divno, znajući da smo istodobno "Božji siromasi".

Kršćanska je duhovnost ponajprije dar Duha. On je "unutarnji Učitelj" duhovnog hoda svake osobe. On i budi u nama žeđ za Bogom  (Iv 4,7), i istodobno utažuje našu žeđ. Život u Duhu je za sv. Pavla "skriveni život, s Kristom u Bogu" (Kol 3,3), život "unutarnjeg čovjeka koji se obnavlja iz dana u dan" (2 Kor 4,16), "novi život" (Rim 6,4). Duh pretvara kršćanina u boravište Božje, sposobno primiti ga. Duh je začetnik duhovnog života, rađajući čovjeka kao dijete Božje.

Duhovni učiteljiu svim vremenima trajno usmjeravaju na taj unutarnji prostor gdje se odvija razgovor s Bogom. Ignacije Lojolski govorio o osjećanju i uživanju Božjih stvarnosti". Sveta Terezija Avilska uspoređuje unutarnji život s unutarnjim dvorcem s mnogim prostorijama, a najvažnija je rezervirana za Boga. Sveti Ivan od Križa govori o "unutarnjem dućanu" unutarnjem prostoru gdje se doživljava intimnost s Bogom. U evanđeljima, kad Isus iz Nazareta govori o molitvi misli na jedno tajnovito mjesto, nastanjeno Bogom: "Ti naprotiv kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji je u skrovitosti, uzvratit će ti" (Mt 6,6).

4. 4 Pustolovina - život otvoren Duhu Svetom

Posljedica toga dinamizma trebala bi biti ispitivanje, razmišljanje, traganje za ljepotom života koji se živi u otvorenosti Duhu Svetom, koji boravi u njemu. Bog nam dolazi ususret i poziva nas da hodimo s njim i da sudjelujemo u njegovu životu po Duhu. Doista, kako nam sugerira don Vecchi govoreći o našoj salezijanskoj duhovnosti, vjerujemo da "sve ono što u svijetu usmjeruje prema Bogu, sve ono što izravno ili neizravno doziva Božju prisutnost ili intervenciju, sve ono što potiče da se Boga traži, ima Duha kao skrivenu snagu". [14]

Ipak poznavanje Boga i njegovo traženje više je nego naša osobna želja. Prije svega je Dar koji nam se nudi i koji je u suglasju s našim stanjem tražitelja Apsolutnoga, premda su naši koraci često mali i nesigurni.

U toj perspektivi ostajemo usredotočeni na Isusa, da bismo s njim prošli put koji je prava pustolovina, novost, svježi zrak Duha, svjesni da to nije nešto rezervirano za elitu, nego za svaku osobu, svakog muškarca i ženu, svakog mladića i djevojku, koji je otvoren Bogu; svjesni da dotiče naš život na odlučujući način; znajući da će nas uvijek voditi na uvijek dublji i intimniji susret s Isusom, zapažajući kako se tumače sposobnosti vlastite osobe, koja se prvenstveno izražava u Božjem komuniciranju - misterij uvijek nedostupan - koji nam govori i mi s njim na različite načine komuniciramo, koji uvijek potiče izići iz sebe samih i poći ususret drugima, živeći vjeru u redovitim aktivnostima svagdašnjeg života. Sve to bi bilo izraz kršćanske duhovnosti.

5. VOĐENI DUHOM SVETIM

5.1. Isus "događaj Duha"

Djelovanje Duha Svetoga dolazi do svog vrhunca, po naumu Očevu, u osobi Krista. Čitav njegov život je događaj Duha sve od trenutka začeća kad je Mariji, mladoj ženi iz Nazareta, priopćeno da će "Duh sveti sići na nju i da će je sila Svevišnjega osjeniti" (Lk 1,35).[15]

Već prije početka svoga nastupa u Galileji "Isus prima Duha a Bog se objavljuje kao onaj koji ga ljubi (Mt 3,17): proglašen je Sinom prije nego je počeo djelovati kao poslanik".[16]

Dok Isus sabrano moli poslije svoga krštenja "otvorilo se nebo i Duh Sveti je sišao na njega (Lk 3,21b-22a) i po Duhu Otac ga pomaza za Mesiju i predstavlja ga kao ljubljenog Sina. Pun Duha Svetoga, "Duh ga odvodi u pustinju..." (Lk 4,1-13). Ispunjen Duhom dolazi u pustinju, pobjeđuje napasti i očituje se na osobit način kao Sin Oca. I dalje nošen Duhom, dolazi u Galileju, u Nazaret i primjenjuje na sebe, javno, Izaijino proroštvo "na meni je Duh Gospodnji" (Lk 4,18).[17]

Ukratko, ova jednostavna upućivanja i novozavjetni tekstovi pokazuju nam da je Isusov život bio obilježen nazočnošću i djelovanjem Božjega Duha i kako je njegov život bio usvajanje, učenje kako živjeti kao Očev Sin tražeći uvijek u svemu njegovu volju.

5.2 Marija, žena svoga Da, vođena Duhom

Marija iz Nazareta je mlada vjernica koju Bog ljubi, s kojom Bog sam razgovara posredstvom svoga Anđela (prema evanđeoskom navještaju), označujući ili dajući tumačenje da se prisutnost i djelovanje Duha ostvaruje u respektabilnom susretu koji je ponuda i odgovor. Ista prisutnost Duha ovisit će u konačnici, od njezina da. Kod Luke 1,35 - kako sam prije naveo - Anđeo joj priopćava Božji naum, na koji Marija odgovara; "Evo, službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1,35).

Iz toga Da, ona nije mogla zamisliti koji će biti putovi kojima treba proći vođena Duhom i, jednostavno se potpuno predala Gospodinu. Bila je prisutna u Kani, na samom početku vršenja poslanja svoga Sina; bila je pod križem na Kalvariji, u trenutku dok je njezin Sin davao svoj život; bila je na molitvi s apostolima nakon uskrsnuća i bila je prisutna kad se Duh Sveti pojavio na Duhove. Život sav obilježen onim Da izrečen Bogu i otvaranjem njegovu Duhu. "U njoj, majci, vjera sjaji kao dar, otvaranje, odgovor i vjernost".[18]

5. 3 Petar i Pavao "dodirnuti" Božjim Duhom

Razmišljajući o Petru, naglom galilejskom ribaru, u cjelokupnom putu nasljedovanja Gospodina, s njegovim obećanjima i njegovim nevjernostima, uspjesima i promašajima, može se naučiti dobra lekcija: Duh je onaj koji potiče tog neospornog lidera, bogatog plemenitošću i ljubavlju prema Učitelju, da slijedi Božje planove i ne deformirati ih kao jednostavno ljudske želje.

On koji je bio Židov, vjernik i dosljedan, s pouzdanjem u aktivnu Božju prisutnost u svom narodu spreman je da učini kako bi vladali njegovi razlozi, pa i snagom se predaje pred očitošću onoga koji je njegov Gospodin. Prvi od apostola u hodu Crkve koja se rađa, oplakivao je svoj grijeh, ali nije sumnjao u oproštenje. To je njegova veličina, ne slobodan od otpora sve do trenutka njegova stvarnog obraćenja. I tako je to, u konačnici, kad dopustimo djelovanje Duha, tvrdi da se kao Petar trebamo ponovno obratiti da bismo slijedili Isusa, a ne prethoditi ga pokazujući mu ono što mi smatramo što znači hodati (usp. Mt 16,22-23).[19]

Pavao iz Tarza bio je poslušan Zakonu. Sablaznila ga neprihvatljiva poruka čovjeka, nekog Isusa koji je umro na križu, osjetio je u sebi obvezu da progoni kršćane i ostao je zarobljen od Isusa Krista. To iskustvo, o kojemu on sam govori kao o nečemu najvećemu što jedna vizija ili rasvjetljenje može učiniti, opisuje kao objavu i poziv koje je on primio u susretu s Uskrslim. Tu se Pavao nanovo rodio, tu je primio Duha Svetoga i bio ozdravljen od svoje duhovne i fizičke sljepoće.

Možemo reći da je Pavao bio odlučno protiv Isusa kad je Isus bio odlučno za njega. To iskustvo radikalno mijenja život, stavljajući sve njegove snage u službi Evanđelja, nakon što je susreo razlog apsolutne vrednote, pred kojim nije mogao imati ograničenja; Isusa Krista.[20]

5. 4 Don Bosco, otvoren Duhu, kako bi mogao u mladima reći svoj da Gospodinu

Don Boscov duhovni život je bio široko i strpljivo hodočašće prema dubinama bogatog i intenzivnog unutarnjeg života. Taj proces prema unutarnjosti, kao i sve u njegovoj apostolskoj djelatnosti, bio je put kojim je prolazio korak po korak, svjestan da cilj na koji ga Bog poziva nije mogao postići samo jednim pokretom. Potreba pratitelja tražila je vrijeme, pripremanje. Don Bosco se još od djetinjstva nije mogao odreći snova, zamišljao je drugačiji svijet za svoje mladiće. No prije svega, želio je znati što Bog očekuje od njega. Djelovanje Duha Svetoga u njemu konkretiziralo se u pozivu u svećenički stalež i odgoju u njemu srca apostola mladih. Prošao je svoj unutarnji hod kako bi shvatio, kako bi dopustio iznenađenje Božjim planovima. Njegove ruke nosile su tragove unutarnjeg hoda kako bi shvatio i dopustio da bude shvaćen od Božjih planova, Njegove su ruke nosile tragove stvarnosti pijemontskog društva XIX. stoljeća, njegovo goruće srce za spas mladih, njegove noge na hod putovima zauzimanja za najsiromašnije mlade. Sve to nije međutim bilo plod improvizacije. Don Bosco se brinuo za svoj duhovni život kako bi u punini živio svoje konačne motivacije, snagu koja ga je nadahnjivala da živi svoj duhovni život kako bi mogao živjeti svoje posljednje motivacije, snagu koja ga je nadahnjivala i svoje intimne ideale.

Don Bosco je osim toga shvaćao da ta "pustolovina Duha" nije iskustvo tek za mali broj mladih s izvanrednim kvalitetama ili u ugodnom bijegu od obveza. Svaki mladi čovjek koji je ulazio u oratorij, bez obzira kakvo bilo njegovo stanje ili uvjeti, bio je pozvan živjeti kršćanski život u punini, da radosno živi svoj život u Duhu.

Jedna od njegovih najdivnijih slutnji i ostvarenja bilo je uvođenje ideje slatkoće za duhovni život. U životu tih mladića unosio je svjetlo u bojama, radosnih crta kršćanskog života. U oratoriju se nije učio samo neki zanat, svijest odgovornosti, nego je zajedno s tim "odgojena" duhovna dimenzija života.

6. Izazovi i ponude

Na prethodnim stranicama nastojao sam usredotočiti, koliko je to bilo moguće, razmišljanje na ono što može biti temelj za hod s Isusom, da bude autentičan hod u Duhu, nešto što može ispuniti i dati smisao i dovesti da se zagrijemo da mi sami živimo i pratimo naše mlade u pravoj pustolovini Duha koji nas može ispuniti i dati smisao njihovim i našim životima.

U našem hodu kao Salezijanska obitelj, s mladima "naših svjetova", tamo gdje se s njima susrećemo, nerijetko smo sa žalošću ustanovili da u mnogim mladima postoje mnoge sjemenke dobra - kako nam je govorio don Bosco - ali koji su ranjeni, koji se osjećaju izgubljenima, koji gladuju za Nekim koji će ih gledati s Božjom nježnošću, koji će ih osloboditi od strahova, da oslobodi njihove najbolje snage i primljene darove, koji će im pokazati dragocjeni biser koji skriva njihova zemlja te učini bogatom i vrijednom njihovu egzistenciju.

Stigli smo do točke koja ima veliki izazov pronaći putove, sredstva i ponude koji će nam omogućiti da pozovemo mlade da se pridruže putovanju koje je istinski dah života, svježeg zraka Božjega, prisutnost Duha u njihovim životima.

Predlažem vam neke mogućnosti, koje nam mogu pomoći, kao kiša ideja, kao putokazi u našem putovanju.

A. GLEDATI UNUTRA

Naučimo "gledati unutra": vježbajmo se i odgajajmo u otkrivanju i obogaćivanju vlastite unutarnjosti, već od najranijih godina, od djetinjstva i adolescencije. Neka naši mladi osjete da mogu s nekim računati koji pred kulturama raspršivanja može ponuditi izazov unutarnjosti; pred bijegom, sučeliti se sa smislom života.

Pomognimo mladima da steknu sposobnost ući u vlastiti unutarnji svijet: odgajati za slušanje i ljepotu tišine; njegovati kontemplativnu sposobnost, očaranosti i divljenja; doživjeti iskustvo besplatnosti... Te navike treba predložiti i vježbati.

Pomognimo mladima da koriste, u dubini svoga srca, Božju prisutnost, koji je Ljubav, Život i vječna Novost. Povezani međusobno steknimo iskustvo otkrivanja i prepoznavanja Onoga koji je intimnije nego mi sebi i više nego naše najviše ja.[21]

Naučimo rasti u Božjem životu po poniznom prihvaćanju vlastitih granica, vlastite povijesti i vlastitoga grijeha.

B. TRAŽITI BOGA

S mladima zajedno naučimo biti tražitelji Boga i gledati osobni život kao Božji blagoslov, diviti se njegovoj prisutnosti i njegovim tragovima u nama, prepoznati ga kao nekoga tko nas traži, onoga tko je prisutan, onoga tko živi u nama.

Imajmo hrabrosti i sposobnosti da se u molitvi upitamo da je ono što činimo ili ne činimo u skladu s Bogom-Ljubavi koji boravi u nama i ponudimo tu istu vježbu i mladima.

Promičimo pedagogiju čežnje za Bogom koji vodi traženju religioznog značenja života i da pijemo "na zdencu vode žive koja je Isus".[22].

C. SUSRESTI SE S ISUSOM

Ponudimo odvažno mladima iskustva koja nas vode osobnom susretu s Isusom, susretu koji može oduševiti nas i naš život, svjesni da "što se više poznaje Krista, što ga više slijedimo to više ulazi u naš život Duh a naše ga oči mogu vidjeti.

Sugerirajmo mladima strategije da bi u njima dozrelo istinsko prijateljstvo s Isusom, koje će sigurno oblikovati njihove poglede, mentalitet i vrednote.

D. BITI NJEGOVI

Posvjedočimo mladima našu radost što slijedimo Isusa i navijestimo im da je lijepo biti kršćanin. "Želio bih pomoći im da shvate da je lijepo biti kršćanin!... i da je lijepo i opravdano i vjerovati"[24]

Dopustimo da nas vodi Duh koji pokreće naša srca i srca mladih da čvrsto odluče biti njegovi. Hranimo i brinimo se za našu povezanost s njim po molitvi, Božjoj riječi, sakramentu pomirenja i euharistije.

E. USVOJITI TEMELJNE VREDNOTE

Odgajajmo se već u prvim godinama poštivati i "uživati na svim područjima života obitelj, prijateljstvo, solidarnost s onima koji pate, odricanje od svoga ja da možemo služiti drugomu, ljubav prema znanju, umjetnosti, ljepoti prirode"[25]. Proglasimo neizmjernu radost što vjerujemo u Boga koji je potpuno uzeo sve ljudsko i postao dio stvorenoga, i odvažno prokazujmo ono što priječi da svi priznaju njegovu prisutnost u našem svijetu.

Pratimo mlade u njihovu iskustvu vjere u kršćanskoj zajednici kao sjajnu mogućnost u otkrivanju i osobnom dozrijevanju vjere u Krista.

Ponudimo mladima izazov da prihvate život kao dar, kao služenje koje nas čini boljima, što oslobađa od vlastitog egoizma i daje smisao našem životu. Božji Duh uvijek će nas poticati da se darivamo, jer to je Božja logika.

F. IZRADITI PROJEKT ŽIVOTA

Surađujemo s mladima, s vjerom i dubokim osobnimuvjerenjem, kako bi mogli izraditi vlastiti projekt života, poduzimajući putovanje, kako bi živeći život kao dar, u svakom obliku služenja i zvanja, mogli ići od prvih znakovitih iskustava, premda prigodnih, prema potpunom zalaganju života koji odgovara Božjem pozivu. Tko se priključuje putovima Duha nije primio samo kvalitete kao da su pokloni za rođendan, nego "ima jednu vrstu genetičkog kodeksa koji je jednak onomu u kojemu raste"[26].

ZAKLJUČAK

Ponudio sam kao staze ove Izazove i Ponude sa skrivenom željom da one mogu pomoći cijelu Salezijansku obitelj u vrlo različitim zemljopisnim i pastoralnim kontekstima svijeta u kojima živimo. Moguće je da, ako ne sve, a ono barem neke od tih budu prikladne i poželjne polazeći od pastoralnih stanja u kojima se živi ili evangelizacijske, katehetske i pastoralne stvarnosti neke sredine.

Zaključio bih trima jednostavnim prilozima koji bi mogli osvijetliti naše nastojanje da u ovoj godini Milosrđa koju smo započeli, hodimo u iskustvu Boga koji da bi bio takav treba nas susresti, nas i mlade srcem koje ga traži.

Prvi je prijedlog: U potpunosti dijelim misao i osjećaje prethodnog vrhovnog poglavara koji predlaže Salezijanskoj obitelji da želja mladih "vidjeti Isusa" za nas je već temeljni razlog doći da bismo bili Kristovi učenici, kad se već pita: tko će predstaviti Isusu snove i potrebe mladih? Tko će pružiti mogućnost mladima da vide Isusa? U našem praćenju i hodu s njima ukorjenjuje se naš život i preobražava nas u istinske suputnike i apostole mladih [27].

Drugi je prijedlog: U hodu koji predlažemo mladima "ne možemo učiniti ništa bolje od ovoga: usmjeriti mlade prema svetosti"[28]. Pratiti ih na putu dozrijevanja vjere sve do visokih ciljeva, i da mi budemo prvi koji vjeruju u taj hod, koji mi sami prihvaćamo kao cilj našega života, budući da je odlučujuće naše osobno svjedočanstvo. Tako je radio don Bosco, koji je uložio sve kako bi ostvario svoj san (Božji plan s njim) u korist mladih.

I konačno, ne zaboravimo da su procesi polagani i moraju biti postupni, kako to pokazuje i sama Božja strpljivost i pedagogija. U tom smislu podsjećao nas je Ivan Pavao II. u 'Iuvenum Patris': "Nek vas krijepi neiscrpna strpljivost Boga u njegovoj pedagogiji prema čovječanstvu, neprestano očitovanje očinstva objavljenog u poslanju Krista, učitelja i pastira, i u prisutnosti Duha Svetoga, poslanog da preobrazi svijet. Skrivena i snažna djelotvornost Duha upravljena je dozrijevanju čovječanstva po Kristovu uzoru. On je začetnik rođenja novog čovjeka i novog svijeta (usp. Rim 8,4-5). Tako se vaš odgojni napor očituje kao služba suradnje s Bogom i sigurno će biti plodan" [29].

Marija, Majka Pomoćnica, žena onoga Da, koja je primila Božji Duh u svoje srce i u svoj život, neka nas prati u toj lijepoj i strastvenoj odgovornosti koju kao Salezijanska obitelj imamo u suvremenoj Crkvi za mlade i neka postane stvarnost jedna od želja pape Franje koje nam je uputio gotovo na kraju svoga pisma u ovoj povijesnoj godini dvjestote obljetnice don Boscova rođenja.

"Neka vam don Bosco pomogne da ne iznevjerite težnje mladih: potrebu za životom, otvorenost, radost, slobodu, budućnost; želju za suradnjom u izgradnji pravednijeg, bratskijeg svijeta, u korist razvoja svih naroda, zaštiti prirode i sredina. Po njegovu primjeru, pomoći ćete im da iskuse kako se samo u životu milosti, to znači u prijateljstvu s Kristom, u potpunosti ostvaruju istinski ideali. Imat ćete radost pratiti ih u traženju sinteze između vjere, kulture i života, u trenucima kada se donose zahtjevne odluke, kada se nastoji protumači složena stvarnost"[30]

Srdačno i neka vas prati Božji blagoslov.

Rim, 31. prosinca 2015.

Don Angel Fernandez Artime

Vrhovni poglavar


[1] Papež FRANTIŠEK, Come Don Bosco, con i giovani, per i giovani. Lettera di Papa Francesco al Rettor Maggiore dei Salesiani. Città del Vaticano, Roma, LEV, 2015, 4

[2] ACG 406, Lettera del Rettor Maggiore Pascual Chávez: Portare il Vangelo ai giovani, Roma 2010, 21

[3]Papež František, Intervista a Antonio Spadaro sj, Città del Vaticano, 21. září 2013.

[4] Rozhovor poskytnutý pro Radio Vaticana před XX. Světovým dnem mládeže v Kolíně nad Rýnem. Citovaný Pascualem Chávezem, při konferenci pro CISM (Conferenza Italiana dei Superiori Maggiori), in Luis Fernando Gutiérrez: Discepoli e apostoli di Gesù Cristo, CCS 2014, 222.

[5] Francesc Xavier Marin: Interiorità ed esperienza psicologica. In Autori Vari: La interiorità, un paradigma emergente, Madrid, PPC 2005, 107

[6] Srov. Cristina Kaufmann: Interiorità e Mistica Cristiana, In Autori Vari, o.c. 53-54.

[7] Dolores Aleixandre: Interiorità e Bibbia. Il Dio che si riceve nel nascondimento. In Autori vari, o.c. 39

[8] Francesc Xavier Marin : Interiorità e esperienza psicologica. , In Autori Vari, o.c. p. 107

[9] Cristina Kaufmann: Interiorità e Mistica Cristiana, In Autori Vari, o.c. 56

[10] Tamtéž, 57.

[11] Katechismus katolické církve, 27.

[12] J.E. Vecchi, Spiritualità Salesiana, Elledici, Torino 2001, 10

[13] H.U. Von Balthasar, Il Vangelo come criterio e norma di ogni spiritualità nella Chiesa, “Concilium”9 (1965) 7-8

[14] J. E. Vecchi, Spiritualità Salesiana, o.c. 11

[15] Tamtéž, 15

[16] J.J. Bartolomé, Imparare a essere Figlio di Dio obbedendogli. In J.J. Bartolomé-Rafael (de): Testimoni della radicalità evangelica. Madrid ,CCS 2013, 24

[17] Srov. Marco Rossetti, La radicalità di Gesù di Nazaret come consegna della propria vita agli altri. In J.J. Bartolomé-Rafael (de), o.c. 40-44 – Cf. J.J. Bartolomé, Imparare a essere Figlio di Dio obbedendogli, o.c. 24-29 – Srov. J.E.Vecchi, Spiritualità Salesiana, o.c. 13-17

[18] Dokument plenárního zasedání latinskoamerických biskupů v Pueblu, 296.

[19] Srov. Benedikt XVI., generální audience, Vatikán, 17. května 2006.

[20] Srov. Benedikt XVI., generální audience, Vatikán, 25. října 2006.

[21] Srov. augustin, Vyznání, kniha III, kap. 11

[22] Renata Bozzato, fma: Educare i giovani a “vivere nello Spirito”. In Atti della XX Giornata di Spiritualità della Famiglia Salesiana: Riscopriamo con i giovani la presenza dello Spirito nella Chiesa e nel mondo. Roma 1998, 110.

[23] J.E. Vecchi, ”Nella Speranza siamo stati salvati” (Rm 8,24): riscopriamo con i giovani la presenza dello Spirito nella Chiesa e nel mondo per vivere e operare con fiducia nella prospettiva del regno. In Atti della XX Giornata… o.c. 151

[24]Rozhovor poskytnutý pro Radio Vaticana před XX. Světovým dnem mládeže v Kolíně nad Rýnem. Citovaný Pascualem Chávezem, při konferenci pro CISM (Conferenza Italiana dei Superiori Maggiori), in Luis Fernando Gutiérrez: Discepoli e apostoli di Gesù Cristo, CCS 2014, 222.

[25] Benedikt XVI., tamtéž, 3.

[26] J.E. Vecchi, “Nella speranza siamo stati salvati…”o.c. 159

[27] Srov. ACG 406 (2010), 16.

[28] J.E. Vecchi, “Nella speranza siamo stati salvati…”o.c. 174.

[29] Jan Pavel II., Iuvenum Patris, 20 (Kurzíva autor.)

[30] Papež František, Come Don Bosco con i giovani e per i giovani, o.c. 9